Med zidima

MEDZIDIMAPLAKATBEZSPONZORAWEB

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

Autorski projekt: MED ZIDIMA

U noći 12.7.1941., poslije koje grad Varaždin više nikad neće biti isti, četiri žene večeraju. Med zidima je autorski projekt koji propituje našu osobnu odgovornost u današnjem revizionističkom vremenu.

Vizualni koncept i režija: Selma Spahić 

Tekst: Filip Eldan, Katarina Arbanas, Nikša Eldan, Tamara Kučinović, Selma Spahić

Igraju: Filip Eldan, Katarina Arbanas, Nikša Eldan, Tamara Kučinović, Petar Eldan

Glazba i dizajn zvuka: Petar Eldan

Kamera: Damir Chytil

Suradnik za kostim: Mladen Jerneić Grof Erdödy

Konzultant/ica za jezik: Petar Eldan, Jadranka Eldan Lačen

Šminka: Mirela Magdić

Frizura: Danijela Keretić

Dizajn plakata i programske knjižice: Matilda Lepoglavec 

Fotografije: Damir Chytil, Dražen Krešić

Tehničari: Srečko Meić, Marinko Erceg

 

Glazba koja se izvodi na predstavi: G. F. Handel – Passacaglia iz Suite br. 7, HWV 432, Menuet u g – molu, HWV 434 (arr. W. Kempff)

 

“Nekakvi ljudi bježe pred nekakvim ljudima.                                                                                                U nekoj zemlji pod suncem                                                                                                                         i s nekim oblacima.                                                                                                                            Za sobom ostavljaju nekakvo svoje sve,                                                                                            zasijana polja, nekakve kokoši, pse,                                                                                    ogledalca, u kojima se upravo ogleda vatra. (…)                                                                     Dobro bi došla nekakva nevidljivost,                                                                                                               nekakva tamnosiva kamenost,                                                                                                                    i još više nebilost                                                                                                                                    na kraće ili duže vrijeme.                                                                                                                   Još nešto će se zbiti, samo gdje i što.                                                                                        Netko će im izaći u susret, samo kada, i tko,                                                                                    u koliko oblika i s kojim namjerama.                                                                                                                   Ako bude imao izbora,                                                                                                                možda će poželjeti da ne bude neprijatelj                                                                                             i ostavit će ih u nekakvom životu.”                                                                                   Wyslawa Szymborska, iz pjesme Nekakvi ljudi

“Oni koji shvate, a ne učine ništa, zapravo nikada nisu ni shvatili.”                                    Bruno Manser,  iz govora Pie Klemp Zašto se ja borim za solidarnost?

Oduvijek sam se pitala kako je moguće da su ljudi svjedočili nasilnom odvođenju svojih sugrađana/ki i uspijevali taj dan najnormalnije ručati, pročitati nešto, razmišljati o svom slomljenom srcu, spremiti se za spavanje i zatvoriti oči? Kako je mogao teći normalan život neke ulice iz koje su odveli nekoliko porodica koje se nikada više nisu vratile? Kada gledam arhivske snimke gradova u vrijeme u NDH, gradova u kojima ljudi šetaju, kupuju hranu i cvijeće, odjeću, idu na molitvu, vode djecu u školu, ne mogu da pojmim da život nesmetano ide. Kao da bi jedino logično bilo da sve jednostavno stane. Kao da se ne može život odvijati istovremeno sa zločinom. I onda se uhvatim u nelogičnosti. Jer ta paralelnost mi je monstruozna, a normalna svakodnevnica za vrijeme dok se zločin dešava 4000km dalje ili čak 250km mi je podnošljiva. Zašto? Zar je daljina određujući faktor za ljudskost? Zar je ona selektivna i vrijedi samo ako se nepravda odvija tačno ispod našeg prozora? Gdje sam ja danas dok na granici Hrvatske i Bosne i Hercegovine tuku “nekakve ljude”, dok “nekakvi ljudi” spavaju pod vedrim nebom na mrazu bez deke, dok nemaju dovoljno hrane, dok se boje? Živim svoju svakodnevnicu, najnormalnije ručam, pročitam nešto, razmišljam o svom slomljenom srcu, spremim se za spavanje i zatvorim oči. Za ponavljanje historije ne treba tražiti uzroke u žrtvama, nego u svjedocima. Svjedocima kojima je bila dužnost makar govoriti, da se tajne ne otkrivaju pola stoljeća kasnije. Ako već ne činimo ništa, treba to makar priznati, ma koliko teško bilo. Jer to makar znači da priznajemo odgovornost, iako “zapravo nikada nismo ni shvatili”. Ostaje obaveza i nada da hoćemo.
Selma Spahić

 

HVALA:                                                                                                                                      Jadranka Eldan Lačen / Renata Eldan / Inka Eldan / Martin Kamenić / Julius Kamenić / Petar Čavlović / Ivan Mesek / Milivoj Dretar / Slavica Gazibara / Adi Hrustemović / Nermin Hamzagić / Dražen Krešić / Božidar Keretić / Državni arhiv u Varaždin / Gradska knjižnica i čitaonica “Metel Ožegović” Varaždin / VANIMA / Fabijan Špralja

Predstava je realizirana uz pomoć sredstava Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Grada Varaždina