Bijeli nosorog

Zamislite da se jednog jutra probudite, skuhate kavu, napravite zobene pahuljice na kokosovom mlijeku, dodate orašastih plodova i jednu ribanu jabuku (jer bitno je da dan krenete jako zdravo), u miru omastite brk, operete zube, izvadite krmelje iz očiju, nabacite na sebe nešto ležerno, onako tek toliko iz pristojnosti prema svijetu, otključate vrata, izađete iz stana u park da udahnete zrak punim plućima, šetate, sunce vam miluje obraz… I onda vas, iznenada, netko zaveže lasom, otme vas i odjednom se nađete iza željezne ograde. U vas bulje medvjedi, lisice, vukovi, dabrovi, hijene. Onda vas nakon 20 godina vrate u taj park gdje više nema nikog vašeg, nema susjede Željke koja je s vama svako jutro šetala psa, nema onog smiješnog djedice koji po cijele dane sjedi na klupici i svira usnu harmoniku, nema nikoga osim vas i vaše dvije kćeri. Samo ste još vi ostali. Posljednji. Jednom ni vas nema, a na dan vašeg posljednjeg udisaja neki vas majmun fotografira i plače. Ne znate tko je majmun i zašto plače. Ali vrlo je drag i brine se o vama. To je jedino što može učiniti.

Predstava „ Bijeli nosorog“ progovara o izuzetno važnoj temi izumiranja životinjskih vrsta s kojima dijelimo planetu. Tako je ova predstava odlučila da za svoju građu ima istinit događaj, život Sudana, posljednjeg sjevernog bijelog nosoroga na svijetu, koji je uginuo 19.03.2018. Kako je izgledao život onoga koji je posljednji? Koliko je udjela imao čovjek upravo u tome da on bude posljednji? Kakav je odnos čovjeka do pojma posljednji? Kakav je odnos nosoroga do svog vlastitog života kao posljednje jedinke i kako smo se uopće doveli u poziciju da je netko posljednji? Ovo su samo neka od pitanja na koja predstava pokušava odgovoriti. Predstava „ Bijeli nosorog“ na ova pitanja odgovara pokušavajući ostati vjerodostojna životu posljednjeg mužjaka na svijetu, Sudana. Vizualnost predstave i način igre, čovjeka/glumca stavlja u poziciju Sudana da razotkrije vječno pitanje: Što ako ćemo sutra to biti mi?

Svi smo mi Sudan, svi smo mi posljednji u nekom smislu, svi smo mi jednako bitni i jednako nebitni kao i on. Jesmo li?

Tamara Kučinović

„ Kad sam prvi put ugledala ta divna, prastara, nježna, snažna bića, slomilo mi se srce. Nisam mogla vjerovati da su preživjeli milijune i milijune godina, a nisu uspjeli preživjeti čovječanstvo.“

Ami Vitale

TEKST, REŽIJA, VIZUALNI IDENTITET: Tamara Kučinović

VIDEO PROJEKCIJE: Katarina Arbanas i Inka Eldan

GLAZBA: Petar Eldan

PLAKAT I PROGRAMSKA KNJIŽICA: Matilda Lepoglavec

FOTOGRAFIJE: Damir Chytil

IGRAJU: Jura Ruža, Filip Eldan, Katarina Arbanas, Sara Ipša, Nikša Eldan

KOMPOZICIJE NA VIOLONČELU IZVODI: Darij Milković